Izložba fotografija Petre Slobodnjak “Rasprodaja”
[objava za medije: 11. Lipnja 2018.][vijest pročitana 2011 puta]
Pozivamo Vas na otvorenje izložbe “Rasprodaja” Petre Slobodnjak u utorak 12. lipnja u 20 sati u Galeriji ULUPUH, Tkalčićeva 14 u Zagrebu. Izložba ostaje otvorena do 27. lipnja 2018. godine, a moći ćete ju pogledati radnim danom od 10 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Ponekad pobjegnem od hektike grada u njegove zaboravljene skrivene kutke. Upravo u njima počela sam uočavati elemente nečijega dnevnog boravka, kafića, hotelskog predvorja, bakine sobe ili hodnika – dislocirane od njihova „prirodnog okruženja“. Prije dvije i pol godine intuitivno sam ih počela fotografirati. Tim činom iznova sam ih načinila i udahnula im, barem na vizualnom planu, uporabni život kao nepatvorenu vrijednost. Rezultat svega je publikacija.
— Petra Slobodnjak
Svakodnevno svjedočimo užarenim javnim raspravama o zbrinjavanju otpada – nebriga, neosviještenost, loša organizacija, nedostatna sredstva uzrokom su brojnih divljih odlagališta koja niču posvuda. Neodgovornost se iščitava na svim razinama – od pojedinaca koji bacaju otpad izvan za to predviđenih mjesta do komunalnih službi koje ne osiguravaju dovoljno mjesta za njegovo zbrinjavanje. Odbačene predmete nalazimo uz potoke, u šumarcima, na dnu mora ili jezera – kao da smo time što smo ga sklonili od pogleda riješili problem, odnosno uklonili ga. Zabrinjavajući je to simptom jedne načelne kratkovidnosti. Instant konzumacija skratila je naše projekcije na sadašnji trenutak, ne razmišljamo o sutra jer već sutra ćemo nabaviti nešto novo i bolje. A ono staro već ćemo negdje otpremiti. Baciti. Riješiti ga se. Prebaciti brigu na nekog drugog. Petra Slobodnjak odlučila je ovom izložbom ukazati na rečeni problem nizom fotografija koje je snimila na divljim odlagalištima u gradu Zagrebu. Odlučila je fotografirati tzv. krupni otpad koji se sastoji mahom od kućnog namještaja – komoda, stolica, fotelja, stolova, ormara itd. – koji njihovi vlasnici nisu znali, nisu mogli ili pak nisu htjeli na primjeren način zbrinuti. Ostavili su ih na osami, „ničijem tlu”, usred neke livade, na kraju nekog puteljka, u napuštenom objektu, ne misleći dalje, pretpostavljajući da ovdje valjda nikome neće smetati. To „ničije tlo” sinonim je za pristup otpadu općenito, koji se ovako odbačen percipira kao „ničiji”, a to znači „ničija briga”. I dok smo s jedne strane skloni svojatanju stvari, onog trena kada nam prestanu biti potrebne brigu o njima spremno ćemo „proslijediti” drugima.
Petrine fotografije doimaju se monumentalno – u njihovu središtu stoji komad kućanskog otpada, nekadašnji „predmet želja”, sada napušten i odbačen. Stolica, sofa, komoda... najčešće stoje kao u vrijeme svoje upotrebe, spremni za korištenje, položeni na pod, uspravljeni na svojim nogama, samo ovoga puta izvan prostora dnevnog boravka, izmješteni u opustjeli krajolik, neimenovan i univerzalan. Snimljeni su u jasnom danjem svjetlu i čini se kao da sjaje u svojoj osamljenosti. Dok ih tako gledam, preobražavaju se u dobroćudna divovska stvorenja koja su pod stare dane svi zaboravili jer više nisu onako lijepa kakva su nekad bila – vrijeme i upotreba načeli su njihovu tekstilnu presvlaku, podstava je provirila iz poderotina, jedna je noga stolice polomljena. Ali oni ipak stoje dostojanstveno na tim klimavim nogama, izranjavani i odbačeni, kao svjedoci jednog života koji je bio. To je tek moja impresija, slika koju osjećam više nego što je vidim, ali zbog nje mi ovi predmeti djeluju kao simboli jedne kulture. Nazivamo je potrošačkom, onom koja trošeći stvari možda troši i vrijeme, koje postaje sve kraće i u kojem ideja dugog trajanja sve više gubi na važnosti. Ubrzali smo vrijeme, promjene su postale stalne, ali nismo se prilagodili neprestanom protoku stvari – proizvodimo ih puno brže nego što propadaju, a neke će nas nadživjeti stoljećima. Koliko možemo svijet napučiti njima, a da nam život u njemu ostane podnošljiv? Možda smo zavedeni pojedinačnim, svojom privatnom željom, izgubili smo sliku cjeline?
Petra Slobodnjak ovim pitanjima pristupa studiozno: daje svoj komentar i ovim fotografijama, ali i autorskom publikacijom koja ih prati. Oblikovala ju je, naime, po uzoru na promidžbene kataloge trgovačkih lanaca u kojima se na tankom sjajnom papiru redaju artikli koji se nude na prodaju. U njenoj knjižici to su odbačeni predmeti koji bi, da su na vrijeme primjereno zbrinuti, mogli biti obnovljeni i spremni za novog vlasnika. Uz fotografije, Petra je svoju publikaciju opremila i razgovorima što ih je obavila s ljudima koji se bave zbrinjavanjem otpada u želji da rasvijetli problem sa svih strana. Postoje dobra rješenja i kvalitetne inicijative, i njih treba istaknuti kao mogući model za ostale. Taj istraživački dio kataloga napravila je u suradnji s kulturnom antropologinjom Petrom Kelemen i sociologom Dragom Župarićem-Iljićem, koji su zaslužni za tekstove unutar publikacije.
Daleko od neke apokaliptične vizije budućnosti, ovaj Petrin projekt doživljavam kao njen konstruktivni doprinos rješavanju problema koji je već odavno urgentan i globalan. Nadam se da će nas i ova izložba potaknuti da „oko ovih fotografija skupimo glave” i zajedno promislimo što nam je činiti. Jer vremena je malo. Kako je istaknuo francuski predsjednik Emmanuel Macron u nedavnom govoru u američkom Kongresu: „Zemlja nam je još uvijek jedini dom.”
— Maša Štrbac
