Damir Hoyka: 'Granica'

[napisao simon. 31 Siječnja 2007.][vijest pročitana 1702 puta]

vrijeme: 2.2.2007. - 18.2.2007., 19,00 mjesto: Zagreb; Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5 organizator: Muzej Mimara url: http://www.hoyka.com/ U petak, 2. veljače, u Muzeju Mimara, u 19 sati otvara se izložba fotografija Damira Hoyke, pod nazivom 'Granica'. Radovi se mogu pogledati do 18. veljače.

'Usporedno sa, za fotografa neizbježnom, ulogom kroničara suvremenosti, Damir Hoyka je gotovo od svojih prvih izlagačkih istupa počeo propitivati budućnost i to ne samo svoje profesije, nego i cjelokupne civilizacije. Već i sam naziv ovog ciklusa, 'Granica', daje naslutiti kako se sada sučeljavamo s najradikalnijim, ali i najartikuliranijim projektom takva usmjerenja.

'Osobno, doba u kojem se nalazimo doživljavam kao granicu - širine možda stotinjak godina - koja nas dijeli od najvećih promjena u povijesti vrste, a imam dojam da je kompleksnost nadolazećeg nadišla naše mogućnosti kontrole', pojašnjava Hoyka premise ovog ciklusa u press materijalu. 'Alegorijski svijet 'Granice' nastao je kao rezultat moje potrage za vizualnim izrazom kojime bih najbolje izrazio osjećanu opasnu neizvjesnost razdoblja u kojemu živimo. Slično nama, likovi na fotografijama navikli su na život u području neprestane napetosti', rekao je Hoyka.

Isto kao što je David Bowie prije trideset i pet godina kreirao lik rock superzvijezde budućnosti Ziggyja Stardusta, Hoyka je za svoj znanstveno-fantastični roman u nastajanju 'Xavia' stvorio, odnosno kako autor tvrdi 'generirao', lik umjetničkog fotografa budućnosti Wadea Zeelanda. U skladu s tim, ovaj bismo niz fotografija mogli shvatiti i kao Hoykinu anticipaciju umjetničke prakse iz 2039. godine. Kao i dosad, Hoyka svoje složene zamisli pretvara u sustave i serije upadljivih i intrigantnih fotografija, još jednom potvrđujući umijeće naznačavanja složenih sadržaja jednostavnim i atraktivnim fotografskim kompozicijama.

Osnovni elementi zajednički svim izloženim fotografijama su ljudski lik i opna koja ga prekriva, a stupanj prepoznatljivosti modela drastično varira od reljefa površine, koji može podsjetiti na fakturu i teksturu apstraktnih 'enformel' slika, do prepoznatljivih portreta u kojima opna postaje gotovo prozirni veo. Napinjanje opne povremeno rezultira geometrijskim šarama bliskim pop art motivima ili kompjuterskim grafikama prve generacije, dok se ponegdje javljaju i izrazite usjekline koje možemo usporediti s Fontaninim zarezima u slikarsko platno iz njegove čuvene serije 'prostornih koncepata'. Isto tako, ispupčenost ruku i glava mogli bismo protumačiti i na uobičajeni kolokvijalni način, kao 'opipavanje granica', odnosno 'udaranje glave o zid'.

Kao što je to u više navrata naglasio u tekstualnim pojašnjenjima ovoga ciklusa, Hoyka ne nudi i ne vidi te stoga i ne snima, odnosno prezentira jednoznačan odgovor. Iako vrlo uvjerljivo i elokventno prikazuje tok misli koji ga je naveo na još jedan niz začudnih fotografija, Hoyka dopušta i alternativne mogućnosti ili načine odčitavanja ovoga fotografskog eseja o stalnoj napetosti i otežanoj prepoznatljivosti. Svaka sličnost između suvremene umjetničke scene i one u kojoj će 2039. djelovati virtualni lik art fotografa Wadea Zeelanda svjesna je i namjerna kao jasan signal kako je nejasnost jedna od ključnih odlika istinskog umjetničkog čina.' Darko Glavan