Sjeverno od katedralnog trga kroz ulaz nalik trijumfalnom luku prolazi se kroz blok „ulicom“ koja se u sredini bloka križa sa sličnom poprečnom, a obje su natkrivene svodom ostakljene čelične konstrukcije dok njihovo križanje natkriva velebna čelična ostakljena kupola. Nešto poput zagrebačkog Oktogona ali barem 10 puta veće. Na drugom kraju bloka passarella izlazi na trg milanske opere. Tamo se u osi passarelle nalazi spomenik Leonardu da Vinciju, „izumitelju“ kamere opskure. To je motiv zbog kojeg sam htio u Milano. Duboka perspektiva pasarele poput broda katedrale, a na kraju broda, kao na oltaru, kip „sveca“ Leonarda. Oca znanstvene perspektive, a po mnogima oca znanosti uopće. Passarellom već prolazi rijeka ljudi. Većinom turisti. Postavljam kameru na kameni pod i točno u 8:35 počinjem snimanje. Opkoračio sam kameru i sad je među mojim nogama zaštićena od slučajnih bliskih susreta sa nogama prolaznika. Među mnoštvom, za glavu viši od svih, prema meni se polako gega stasit „obrazac“ tipičnog Talijana. Bujna crna kosa. Pravilan nos. Pomno izbrijano lice opaljeno suncem. Pogledi nam se sreću. Gledam ga već neko vrijeme otkad je ušao u moju vizuru no kad je uhvatio moj pogled više ga nije ispuštao. Nastavio se gegati ravno prema meni, a na kojih desetak koraka kad je čitava njegova figura izronila iz mnoštva zablistala je njegova besprijekorna odora. I još nešto! U istoj takvoj, ali ženskoj odori, uz njega je bila njegova kolegica, sitna crnomanjasta punašna Lombardijka. Zastali su na 3 koraka od mene i pogledali se, a onda me div pogledao, no ovaj nam se put pogledi nisu sreli jer se zaustavio van moje vizure. Zatim se polako okrenuo na drugu stranu tražeći pogledom kamo to gledam. Kada nije našao ništa što bi moglo biti objekt mog promatranja polako se okrenuo prema meni i prišao mi. Stao je točno pred mene, dakle i pred kameru. Stajao je ruku prekriženih na stražnjici. Poučen ranijim susretom sa milanskim policajcima pružio sam mu putovnicu, no on je nije ni pogledao. Pitao me zašto tu stojim. Kada sam mu rekao da snimam pitao me imam li dozvolu za snimanje. Pokazao sam mu grupu Japanaca koja je u blizini bjesomučno blicala svojim fotoaparatima i pitao ga imaju li i oni dozvole kakvu on traži od mene. Nakon toga je radiom potražio instrukcije i za manje od minute iz mnoštva je došao njegov kapo. Pažljivo je pogledao kutiju pa reče da zaista treba provjeriti treba li za snimanje nečim „takvim“ dozvola poglavarstva. Tako je u 8:50 policija prekinula snimanje moje druge slike u Milanu, ali sada sam ja inzistirao da me odvedu do mjesta gdje ću ishoditi dozvolu za snimanje i krenuli smo. Meni ranac o desnom ramenu, a kutija pod lijevom rukom. Div meni s desna, a slijeva sitna šutljiva policajka. Saznao sam da me vode kod gospodina Capardonea koji je „nadležan“ za „takve stvari“. Kada smo konačno došli do jednog ureda unutra je bila samo sekretaricu g. Capardonea koji još nije došao na posao. Nakon nekoliko bezuspješnih telefonskih potraga za gospodinom Capardoneom u kancelariju je ušla mlada žena i vidjevši stranca u policijskoj pratnji zapitala o čemu se radi. Očito pravnica u nadleštvu, sa police je uzela neki „pravilnik“, malo ga prelistala i rekla da za takvo snimanje nije potrebna nikakva dozvola. Pogledao sam diva kraj sebe pogledom tipa „eto vidiš“, a on se opet mašio radija. Izvijestio je svog kapetana da gospodin ne treba nikakav „permesso“, no da „objecto suspetto“ treba policijski pregledati. Nije mi bilo na kraj pameti da u osvijetljenoj kancelariji pred njim otvaram kutiju i upropastim tako ono malo snimke u njoj, već sam inzistirao da mi nađe tamnu komoru u kojoj ću ujedno uložiti u kameru novi list papira. I opet krenusmo. Meni ranac o lijevom ramenu, a kutija pod desnicom. Div meni slijeva, a sitna bucka šutljivka s desna. U 3 fotografske radnje nije bilo tamne komore i konačno četvrta je ima. Gospođica Ana Lisa ljubazno prima čuvare reda i sa zanimanjem gleda kameru opskuru, otvara vrata priručnog skladišta i na tren zatvara lokal. Ulazimo u tamnu komoru. U crvenom mraku otvaram kutiju, vadim snimljen list i ulažem novi. Gdje je tu kamera, pita div nagnut preko mog ramena buljeći u praznu kutiju. To je kamera opskura, značajno mu objašnjava Ana Lisa tapšući kutiju. Tako je uz policijske ovlasti zadovoljena i dječačka znatiželja. Tek od 10:41 do 11:26 snimio sam što naumih.