Autor pobjedničke fotografije (“spajanje sebe”): Zoran Kolarić – “larousse”

fz: Zorane, uz čestitke na pobjedi u kliCkalici “Godina u crno-bijelome” moramo te upitati najjednostavniju stvar: kako je i kada nastala fotografija “spajanje sebe”?

larousse: Fotografija je nastala ove godine, prije nekih mjesec dana. Napravio sam je za XFO natječaj na temu autoportreta. No vidio sam da bila zanimljiv odgovor na aktualnu temu Fotozine kliCkalice.

fz: Dugo si član naše zajednice i neki te i osobno poznaju, no možeš li se kratko predstaviti?

larousse: Rođen sam u Čakovcu 1971. Živim u Čakovcu. Po struci sam kompjuterski programer. Većinu slobodnog vremena u životu mi okupira fotografija u svim oblicima (osim fotografiranja, odlazak na foto izložbe, čitanje foto knjiga, foto radionice, gledanja tutoriala i dokumentaraca o fotografiji…). A ostatak sve što vole mladi (u duši) - putovanja, planinarenje, vožnja biciklom, koncerti, film…
Više o meni na www.zorankolaric.com

fz: Ekipu često zanima tehnika iza fotografije, sjećaš li se fotoaparata kojime si ušao u svijet fotografije?

larousse: Svoje bavljenje fotografijom dijelim na dvije faze - svjesnu i nesvjesnu. U toj nesvjesnoj fazi prvi fotoaparat sam kupio u srednjoj školi, bio je jednostavni kompakt na film. Čini mi neka Yashica. Čuvam je još negdje… Nisam neki “tehnički” tip što se tiče fotografije.
Foto aparat mi je alat, sredstvo poput automobila kojim putujem od točke A do točke B. Ono što me veseli je samo putovanje, cilj na koji želim stići a manje kakav mi fotoaparat visi oko vrata. Rijetko nekog pitam s kojim fotoaparatom je neka fotografija snimljena. Kao što ne volim objašnjavati fotografiju. Fotografija bi trebala biti samoopisna sama po sebi. Ako nije tada fotografija nije uspjela. Ali uživam razgovarati o onome što, kako i zašto je u nekome neka fotografija proizvela (emocije, novo viđenje sebe ili svijeta oko sebe…) bilo da se radi o mojoj ili nečijom tuđoj fotografiji. To je ta faza svjesnoti fotografije u koju sam ušao i koja me zarazila.
Nisam brendovski ratnik. U bogatstvu ponude foto opreme svatko treba pronaći onu koja će mu osobno odgovarati na način da se može suživjeti s njom na način da postane dio fotografa na način da će zaboraviti onime ČIME fotografira i da mu rukovanje opremom ne oduzima koncentraciju i energiju na ono ŠTO fotografira. Ako se vratim na analogiju s automobilom, da mijenjanje brzine ili davanje žmigavca omogućuje upravaljačka ploča i upravljačke komande koje se nalaze tamo gdje ih očekuje fotograf po nekim svojim preferencijama.
Kada već govorim o “lakoći” fotogrfiranja onda svakako želim naglasati važnost poznavanja fotografije, ekspozicijskog trokuta, kompozicije, čitanja svjetla, razumijevanja komplemnarnosti boja… Nešto što na treba postati rutina poput one kada ne razmišljamo kada se trebamo uhvatiti za mjenjač i prijeći iz manje u višu brzinu i dozovaljava nam da uživamo u vožnji, u procesu… Također smatram da je po mom isksutvu tehnički aspekt fotografije puno lakše i brže naučiti od likovnog jezike fotografije, i razvoja osobnog stila, stvaranja prepoznatljivosti… Tehnički aspekt, vizualni jezik fotografije su ono što naše fotografije čine čitljivima ali naš stil je ono što naše fotografije čine prepoznatljivima i vrijednima… I to je nešto što se stvara vremenom onim fotografijama koje stvaramo i koje ostaju iza nas i ne postoje prečice bez obzira na to što današnji fotografski hardware i software pojednostavljuju tehnički dio nastajanja fotografije…

fz: Za konac nam zadaj temu za iduću kliCkalicu i reci – zašto baš ta tema?

larousse: Ljeto. Naš doživljaj i asocijacije na pojam ljeta. Ono što je za nas ljeto i kako vidimo ljeto. Ljetni pljuskovi, ljeto i korona, ljetno roštiljanje, sladoled, lubenice, ljetno pivo, kupanje na moru, u toplicama, u lavoru, ljetna moda, ljetna fjaka, sparine, komarci…